Postano: 05 vel 2010, 08:15
R O J
Oduvijek su me mistično privlačili rojevi, ti osebujni jaki i vitalni mehanizmi očuvanja vrste koju je naša medonosna pčela - "apis mellifera" sagradila u praskozorje stvaranja svijeta, i takvim ga načinom održava i dan-danas, usprkos upornom nastojanju čovjeka da ju ukroti, sputa i podčini sebi, bjesomučnom uporabom svih mogućih otrova u poljprivredi koje nazivamo "lijekovima" i smanjivanju prirodnih resursa na ovom lijepom planetu zvanom ZEMLJA.
Roj je dobro došao samo pčelaru početniku, koji bi rado povećao broj svojih društava (košnica), ili u slučaju da se isključivo bavi prodajom rojeva, sa ili bez košnice. Pčelar pri pregledu pčelca ustanovi dali je društvo "stalo" u razvoju ili su na stranicama saća pronađeni zaleženi (i poklopljeni) matičnjaci. To je znak za pripremu pčelca za skoro rojenje.
U pravilu roj izleti iz košnice dva dana prije nego se izleže prva mlada matica, iako se u nuždi pri slabom vremenu još zadrži u košnici, pa se može desiti i da se "majka" i "kći" u jednom času nađu skupa u istoj košnici, ali – ne zadugo...........
Pri lijepom sunčanom vremenu roj najrađe izleti iz košnice između jedanaest i trinaest sati.
Takav roj zove se p r v e n a c i najčešće se "ulovi" vrlo blizu pčelinjaka, na kakvoj niskoj grani obližnjeg stabla, iz prostog razloga jer stara matica ne može uzletjeti visoko i vinuti se u vis kojemu teži. Ovakvi su rojevi u pravilu jaki, obično iznose oko 50% populacije pčela iz matičnog društva kojega su napustili. U vremenu intenzivog preleta i zgušnjavanja pčela u roju oko samoga pčelinjaka, pravi je užitak gledati silnu jurnjavu i vrevu u kojoj se raspomamljenom roju pridruže i druge pčele radilice iz drugih košnica koje su u preletu preko ovog uzbibalog živućeg organizma, te većina mladih i vitalnih trutova koji slijede "zov" matice, koja ispušta feromone u stošcu koji se širi iza nje do promjera i od 20-tak metara.
Pčelar mudro sačeka da se roj smiri, i onda ga "pacificira" po jednoj od mnogo puta opisanoj metodi, tj. pospremi u košnicu, a koje metode ovdje nećemo razglabati.
Roj i rojenje su u modernoj pčelarskoj praksi, koja se temelji isključivo na komercijalizaciji i brutalnoj zaradi na proizvodima ovih čudesnih Božjih bića nepoželjni te se rojevni nagon nastoji, u pričama i predavanjima istaknutih stručnjaka opetovano suzbiti i eliminirati ga u cjelosti. Tada se ponosno diče svojim epohalnim dostignućima i dijele packe ostaloj svekolikoj populaciji pčelarske bratovštine.
Ipak, svemu silovanju prirode usprkos, roj nerijetko "pobjegne" i ovim dičnim i autoritetom ovjenčanim pčelarskih stručnjacima.
I onda – gle "čuda", ti isti stručnjaci "okreću pilu naopako", i tvrde nešto što je nespojivo sa cijelom gore iznesenom tezom o neželjenim posljedicama rojevnog nagona i rojenja ukupno.
To se "čudo" pred 30 godina, kada se još o njemu nije čulo u Europi, zvalo varoa jacobsoni prema Izraelskom poznatom stručnjaku koji je slučajno otkrio i svijetu obznanio postojanje našeg "prijatelja" – v a r r o u.
Nije mi poznato kada, ali oni naši malo prije spomenuti stručnjaci promijenili su joj ime u varoa desrtuctor (valjda zato jer djeluje razarajuće u pčelinjim društvima), ali samo europske pčele – apis mellifere, dok u svojoj prvobitnoj postojbini Africi ondašnjim pčelama koje su postale rezistentne na njeino postojanje i "djelovanje" uopće ne šteti (u većoj mjeri).
Ali vratimo se našoj temi: Sa dolaskom ovog opasnog (malo je reći) nametnika Varroe destructor u naše krajeve , rojenje nije više tako nepoželjno.
ZAŠTO ?
Roj je taj koji jedini pripomaže tome, da se prekine razvojni ciklus varoe, koja treba zatvoreno leglo za svoj ciklus razvoja i progresivnog razmnožavanja. Dakle u roju se sve varoe nalaze na pčelama, i tu se krije naša šansa da ih prilično lako uništimo (svedemo na najmanju moguću mjeru). Bitno je napomenuti da je za razvoj varoe najpogodnija temperatura od 34÷36C, upravo ona temperatura koju pčele održavaju u svome gnijezdu za razvoj svoga potomstva (larvi i ličinki), koje na kraju ljubomorno zatvore ("pokriju") u poklopljenu "kućicu" na saću. Time su svojoj "djeci", kojoj su odgojiteljice prouzročile čudovišnu "uslugu" da sisanjem hemolimfe iz mekanih tijela ličinki u poklopljenom leglu mlade ličinke varoe napreduju te brzo jačaju i rastu, pa sa izlaskom mlade pčele iz ćelije saća odmah ugrabe priliku da se naskokom "nasele" na nekoj od odraslih pčela u košnici. Mlada osakaćena pčela rijetko poživi puni životni vijek, slaba je, nema vitalnost potrebnu za životni ciklus koji ju čeka, pa nerijetko brzo ugine.........
Ali vratimo se čudotvornom roju !
Temperatura u roju (koji je bjesomučni zov Majke Prirode za samoodržanjem vrste), naraste do 40 C, što prouzroči osipanje i otpadanje bar određenog broja varroe, koja pri povišenim temperaturama ima slabiju moć prijanjanja uz tijelo pčele.
Tada, ipak moramo posegnuti za "lijekom" u vidu mliječne kiseline, sa kojom tretiramo varrou, sa velikom dozom uspješnosti, kojoj je upravo roj pripomogao.
U odnosu na druga vrlo skupa kemijska sredstva, mliječna kiselina ima niz prednosti:
Jednostavnost uporabe pri tretiranju, mogućnost ostataka štetnih tvari u vosku i medu je neznatna (zapravo je i nema), točno dozirana i precizna uporaba onemogućuje povećanje koncentracije u medu preko fizioloških količina i vjerojatnost nastanka otpornosti (rezistencije) varoe na mliječnu kislelinu je minimalna. Usto, možda je najvažniji podatak da je i cijena vrlo niska, tako da je dostupna većini pčelara (i onih slabije kupovne moći)
Način na koji se pripravlja mliječna kiselina je jednostavan:
U proljeće pripravimo 15 % rastopinu mliječne kiseline, koja nam mora u svako doba biti na dohvat ruka na samome pčelinjaku. Za špricanje tako spravljene rastopine uporabimo ručni raspršivač za vrt (od PVC-a). Pritom je najbolje odabrati takav da su mu svi dijelovi napravljeni od PVC-a, zbog mogućnosti da tekućina (koja je ipak kiselina), ne reagira sa mekom metalnim dijelom na šprici.
Uostalom na tržištu ima sijaset ovih pomagala, pa će svatko od nas izabrati i uporabiti onaj koji mu je najdostupniji (po cijeni i po obliku), a sa time ide i kvaliteta, nedvojbeno.
Raspršivač neka po mogućnosti ima volumen od 0,5 ÷ 1,0 litru, da je oblikovan tako da se laku uhvati u ruku ("ergonomski"), i neka ima sapnicu koja omogućuje da sa jednim pritiskom razpršimo mlaz na fine kapljice koje su cca 1ml rastopine.
METODA br. 1: Pospremljeni roj tretiramo još dok je izvan košnice i lagano u nju ulazi, ili se otškrine poklopac i sve pčele poprskamo sa ovom 15 %-mom mliječnom kiselinom.
Pritom treba biti naoprezu, da se točno odredi volumen roja, jer preobilno špricanje često izaziva katastrofalne posljedice, pa se zna desiti da ugine i matica.
Zato pri špricanju moramo paziti, da pčele samo ovlažimo, ne smijemo ih smočiti !
METODA br. 2: Pospremljeni roj ne tretiramo nego ga samo prihranimo sa mlakim sirupom,
nakon što smo ga pospremili u košnicu sa golim satnicama. Ova je metoda bolja za mlade neiskusne pčelare, jer oni teško da mogu ocijeniti volumen roja, pa samom time i količinu rastopine kojom moramo pošpricati sam roj.
Za tri do četiri dana pregledamo roj i tada provjerimo dali pčelac gradi saće, ustanovimo snagu pčelca i obujam pčelinjeg gnjezda. Tada samo ako je roj još bez pokrivenog legla, pčele obvezno pošpricamo sa 5 ml 15%-tne mliječne kislene na svaku stranu zaposjednutog pojedinog okvira sa izgrađenim saćem.
Opet pri špricanju moramo paziti, da pčele samo ovlažimo, a ne smočimo!
Tada roj, kojega smo očistili od varoe, preselimo na rezervno stanište koje mora biti udaljeno najmanje 3 km zračne linije od našega baznog pčelinjaka i čim dalje od ostalih pčelinjaka, tako da do zimskega tretiranja više nemoramo vršiti nikakve zahvate.
Ostavljanjem ovoga tretiranog prirodnog roja na baznom pčelinjaku, postoji vrlo velika mogućnost da se do zimskog tretiranja opet zarazi i "pobere" varou.
Tada je naš cijeli trud bio – uzaludan!
Uništavanje i tretiranje varoe u roju možemo izvesti i sa rastopinom od 2,1 % oksalne kiseline. To se pripravi tako, da se 30 g oksaldihidrata rastopimo u 1 litri "mekane" ili destilirane vode.
Postupak tretiranja sa oksalnom kiselinom je jednak kao i sa mliječnom kiselinom, samo je preporučljivo da se obavezno uporabi zaštitna maska za disanje. Ovo naročito vrijedi u slučaju ako je dan u kojem vršimo tretiranje vjetrovit. Zato je bolje masku upotrebljavati uvijek. Poznato je da rastopina sa oksalnom kislelinom ima jak podražaj na sluznicu dišnih puteva.
Još nešto o roju: To je jedinstven primjer u prirodi koji pokazuje koliko je silna energija živih bića, koje su nastanjivanjem u praznu nastambu, sa dodanim golim satnim osnovama, bez izgrađenog saća ("pokućstva"), u samo par dana izgradile savršeno pravilne, čiste geometrijske oblike, a matica je već i započela sa zalijeganjem jaja!
Novi ciklus života je započeo....
Vratimo se na početak priče: "Kolo, kolo naokolo, ko bi gori, sad bi doli……………", poznata je maksima našeg poznatog pjesnika, a u ovome kontekstu znači:
Protiv prirode se ne možemo boriti da izađemo kao pobjednik, nego možemo prateći njezine zakonitosti izaći samo obogaćeni za još jedno saznanje koje iskonski znači da uz puno poštivanje Prirode moramo živjeti uz nju i u njoj, na dobrobit nas i svih generacija koje dolaze poslije nas....
Pozdrav....................................schumy
Oduvijek su me mistično privlačili rojevi, ti osebujni jaki i vitalni mehanizmi očuvanja vrste koju je naša medonosna pčela - "apis mellifera" sagradila u praskozorje stvaranja svijeta, i takvim ga načinom održava i dan-danas, usprkos upornom nastojanju čovjeka da ju ukroti, sputa i podčini sebi, bjesomučnom uporabom svih mogućih otrova u poljprivredi koje nazivamo "lijekovima" i smanjivanju prirodnih resursa na ovom lijepom planetu zvanom ZEMLJA.
Roj je dobro došao samo pčelaru početniku, koji bi rado povećao broj svojih društava (košnica), ili u slučaju da se isključivo bavi prodajom rojeva, sa ili bez košnice. Pčelar pri pregledu pčelca ustanovi dali je društvo "stalo" u razvoju ili su na stranicama saća pronađeni zaleženi (i poklopljeni) matičnjaci. To je znak za pripremu pčelca za skoro rojenje.
U pravilu roj izleti iz košnice dva dana prije nego se izleže prva mlada matica, iako se u nuždi pri slabom vremenu još zadrži u košnici, pa se može desiti i da se "majka" i "kći" u jednom času nađu skupa u istoj košnici, ali – ne zadugo...........
Pri lijepom sunčanom vremenu roj najrađe izleti iz košnice između jedanaest i trinaest sati.
Takav roj zove se p r v e n a c i najčešće se "ulovi" vrlo blizu pčelinjaka, na kakvoj niskoj grani obližnjeg stabla, iz prostog razloga jer stara matica ne može uzletjeti visoko i vinuti se u vis kojemu teži. Ovakvi su rojevi u pravilu jaki, obično iznose oko 50% populacije pčela iz matičnog društva kojega su napustili. U vremenu intenzivog preleta i zgušnjavanja pčela u roju oko samoga pčelinjaka, pravi je užitak gledati silnu jurnjavu i vrevu u kojoj se raspomamljenom roju pridruže i druge pčele radilice iz drugih košnica koje su u preletu preko ovog uzbibalog živućeg organizma, te većina mladih i vitalnih trutova koji slijede "zov" matice, koja ispušta feromone u stošcu koji se širi iza nje do promjera i od 20-tak metara.
Pčelar mudro sačeka da se roj smiri, i onda ga "pacificira" po jednoj od mnogo puta opisanoj metodi, tj. pospremi u košnicu, a koje metode ovdje nećemo razglabati.
Roj i rojenje su u modernoj pčelarskoj praksi, koja se temelji isključivo na komercijalizaciji i brutalnoj zaradi na proizvodima ovih čudesnih Božjih bića nepoželjni te se rojevni nagon nastoji, u pričama i predavanjima istaknutih stručnjaka opetovano suzbiti i eliminirati ga u cjelosti. Tada se ponosno diče svojim epohalnim dostignućima i dijele packe ostaloj svekolikoj populaciji pčelarske bratovštine.
Ipak, svemu silovanju prirode usprkos, roj nerijetko "pobjegne" i ovim dičnim i autoritetom ovjenčanim pčelarskih stručnjacima.
I onda – gle "čuda", ti isti stručnjaci "okreću pilu naopako", i tvrde nešto što je nespojivo sa cijelom gore iznesenom tezom o neželjenim posljedicama rojevnog nagona i rojenja ukupno.
To se "čudo" pred 30 godina, kada se još o njemu nije čulo u Europi, zvalo varoa jacobsoni prema Izraelskom poznatom stručnjaku koji je slučajno otkrio i svijetu obznanio postojanje našeg "prijatelja" – v a r r o u.
Nije mi poznato kada, ali oni naši malo prije spomenuti stručnjaci promijenili su joj ime u varoa desrtuctor (valjda zato jer djeluje razarajuće u pčelinjim društvima), ali samo europske pčele – apis mellifere, dok u svojoj prvobitnoj postojbini Africi ondašnjim pčelama koje su postale rezistentne na njeino postojanje i "djelovanje" uopće ne šteti (u većoj mjeri).
Ali vratimo se našoj temi: Sa dolaskom ovog opasnog (malo je reći) nametnika Varroe destructor u naše krajeve , rojenje nije više tako nepoželjno.
ZAŠTO ?
Roj je taj koji jedini pripomaže tome, da se prekine razvojni ciklus varoe, koja treba zatvoreno leglo za svoj ciklus razvoja i progresivnog razmnožavanja. Dakle u roju se sve varoe nalaze na pčelama, i tu se krije naša šansa da ih prilično lako uništimo (svedemo na najmanju moguću mjeru). Bitno je napomenuti da je za razvoj varoe najpogodnija temperatura od 34÷36C, upravo ona temperatura koju pčele održavaju u svome gnijezdu za razvoj svoga potomstva (larvi i ličinki), koje na kraju ljubomorno zatvore ("pokriju") u poklopljenu "kućicu" na saću. Time su svojoj "djeci", kojoj su odgojiteljice prouzročile čudovišnu "uslugu" da sisanjem hemolimfe iz mekanih tijela ličinki u poklopljenom leglu mlade ličinke varoe napreduju te brzo jačaju i rastu, pa sa izlaskom mlade pčele iz ćelije saća odmah ugrabe priliku da se naskokom "nasele" na nekoj od odraslih pčela u košnici. Mlada osakaćena pčela rijetko poživi puni životni vijek, slaba je, nema vitalnost potrebnu za životni ciklus koji ju čeka, pa nerijetko brzo ugine.........
Ali vratimo se čudotvornom roju !
Temperatura u roju (koji je bjesomučni zov Majke Prirode za samoodržanjem vrste), naraste do 40 C, što prouzroči osipanje i otpadanje bar određenog broja varroe, koja pri povišenim temperaturama ima slabiju moć prijanjanja uz tijelo pčele.
Tada, ipak moramo posegnuti za "lijekom" u vidu mliječne kiseline, sa kojom tretiramo varrou, sa velikom dozom uspješnosti, kojoj je upravo roj pripomogao.
U odnosu na druga vrlo skupa kemijska sredstva, mliječna kiselina ima niz prednosti:
Jednostavnost uporabe pri tretiranju, mogućnost ostataka štetnih tvari u vosku i medu je neznatna (zapravo je i nema), točno dozirana i precizna uporaba onemogućuje povećanje koncentracije u medu preko fizioloških količina i vjerojatnost nastanka otpornosti (rezistencije) varoe na mliječnu kislelinu je minimalna. Usto, možda je najvažniji podatak da je i cijena vrlo niska, tako da je dostupna većini pčelara (i onih slabije kupovne moći)
Način na koji se pripravlja mliječna kiselina je jednostavan:
U proljeće pripravimo 15 % rastopinu mliječne kiseline, koja nam mora u svako doba biti na dohvat ruka na samome pčelinjaku. Za špricanje tako spravljene rastopine uporabimo ručni raspršivač za vrt (od PVC-a). Pritom je najbolje odabrati takav da su mu svi dijelovi napravljeni od PVC-a, zbog mogućnosti da tekućina (koja je ipak kiselina), ne reagira sa mekom metalnim dijelom na šprici.
Uostalom na tržištu ima sijaset ovih pomagala, pa će svatko od nas izabrati i uporabiti onaj koji mu je najdostupniji (po cijeni i po obliku), a sa time ide i kvaliteta, nedvojbeno.
Raspršivač neka po mogućnosti ima volumen od 0,5 ÷ 1,0 litru, da je oblikovan tako da se laku uhvati u ruku ("ergonomski"), i neka ima sapnicu koja omogućuje da sa jednim pritiskom razpršimo mlaz na fine kapljice koje su cca 1ml rastopine.
METODA br. 1: Pospremljeni roj tretiramo još dok je izvan košnice i lagano u nju ulazi, ili se otškrine poklopac i sve pčele poprskamo sa ovom 15 %-mom mliječnom kiselinom.
Pritom treba biti naoprezu, da se točno odredi volumen roja, jer preobilno špricanje često izaziva katastrofalne posljedice, pa se zna desiti da ugine i matica.
Zato pri špricanju moramo paziti, da pčele samo ovlažimo, ne smijemo ih smočiti !
METODA br. 2: Pospremljeni roj ne tretiramo nego ga samo prihranimo sa mlakim sirupom,
nakon što smo ga pospremili u košnicu sa golim satnicama. Ova je metoda bolja za mlade neiskusne pčelare, jer oni teško da mogu ocijeniti volumen roja, pa samom time i količinu rastopine kojom moramo pošpricati sam roj.
Za tri do četiri dana pregledamo roj i tada provjerimo dali pčelac gradi saće, ustanovimo snagu pčelca i obujam pčelinjeg gnjezda. Tada samo ako je roj još bez pokrivenog legla, pčele obvezno pošpricamo sa 5 ml 15%-tne mliječne kislene na svaku stranu zaposjednutog pojedinog okvira sa izgrađenim saćem.
Opet pri špricanju moramo paziti, da pčele samo ovlažimo, a ne smočimo!
Tada roj, kojega smo očistili od varoe, preselimo na rezervno stanište koje mora biti udaljeno najmanje 3 km zračne linije od našega baznog pčelinjaka i čim dalje od ostalih pčelinjaka, tako da do zimskega tretiranja više nemoramo vršiti nikakve zahvate.
Ostavljanjem ovoga tretiranog prirodnog roja na baznom pčelinjaku, postoji vrlo velika mogućnost da se do zimskog tretiranja opet zarazi i "pobere" varou.
Tada je naš cijeli trud bio – uzaludan!
Uništavanje i tretiranje varoe u roju možemo izvesti i sa rastopinom od 2,1 % oksalne kiseline. To se pripravi tako, da se 30 g oksaldihidrata rastopimo u 1 litri "mekane" ili destilirane vode.
Postupak tretiranja sa oksalnom kiselinom je jednak kao i sa mliječnom kiselinom, samo je preporučljivo da se obavezno uporabi zaštitna maska za disanje. Ovo naročito vrijedi u slučaju ako je dan u kojem vršimo tretiranje vjetrovit. Zato je bolje masku upotrebljavati uvijek. Poznato je da rastopina sa oksalnom kislelinom ima jak podražaj na sluznicu dišnih puteva.
Još nešto o roju: To je jedinstven primjer u prirodi koji pokazuje koliko je silna energija živih bića, koje su nastanjivanjem u praznu nastambu, sa dodanim golim satnim osnovama, bez izgrađenog saća ("pokućstva"), u samo par dana izgradile savršeno pravilne, čiste geometrijske oblike, a matica je već i započela sa zalijeganjem jaja!
Novi ciklus života je započeo....
Vratimo se na početak priče: "Kolo, kolo naokolo, ko bi gori, sad bi doli……………", poznata je maksima našeg poznatog pjesnika, a u ovome kontekstu znači:
Protiv prirode se ne možemo boriti da izađemo kao pobjednik, nego možemo prateći njezine zakonitosti izaći samo obogaćeni za još jedno saznanje koje iskonski znači da uz puno poštivanje Prirode moramo živjeti uz nju i u njoj, na dobrobit nas i svih generacija koje dolaze poslije nas....
Pozdrav....................................schumy