DREMOVAC, PODREMUŠAK......
Latinski naziv: GALANTHUS NIVALIS L.
Engleski naziv: Snowdrop
VISIBABA (dremuljka, bablji klimpač, cinglica, debeloglavka,mali zvonček, dremovac, podremušak), je zeljasta biljka visoka od 10 do 30 cm. Iz lukovice se već u rano proljeće razvija okrugla zeljasta biljka s duguljastim kopljastim listovima i samo jednim cvijetom. To je prvi glasnik nadolazećeg proljeća kojega ljudi doživljavaju kao prvu biljku koja se iza duge, obično dosadne zime pojavljuje u prirodi.
Ovaj vjesnik koji se veseli proljeću i dolasku na svijet, obično požuri sa pojavljivanjem, pa se često nalazi u prirodi kako izviruje iz snijega.
Izgled cvijeta je zvonast vjenčić koji tvori 6 latica koje su raspoređene u dva kruga.
Vanjske su latice bijele, duguljaste, ima ih uvijek 3 komada, a unutrašnje su kraće, zatvorene kao mali lampion sa zelenim obrubom-pjegom na blago nazubljenim vrhovima.
Mliječnobijeli cvjetovi su pognuti na stabljici, pa joj je otuda i narodni naziv – visibaba.
Naziv je vjerojatno dobila i zbog cvijeta pognutog poput stare babe, a stručni naziv potječe od grčkih riječi gala (mlijeko) i anthos (cvijet).
VISIBABA je medonosna i peludnosna biljka, prvo šumsko, samoniklo prizemno cvijeće koje u kasnu zimu-rano proljeće daje pčelama i nektar i pelud. Cvjeta od siječnja (1mjeseca) do travnja (4 mjeseca). Sa ovako dugim razdobljem cvatnje, pčelama daje stalni izvor nektara, kao i peluda, koji je narančastožute boje, ali u ovo oskudno doba godine doprinos cvjetanja visibabe u razvoju pčelinjih društava je nenadoknadiv....
VISIBABA raste u listopadnim prozračnim šumama hrasta kitnjaka i običnoga graba, mješanim i zimzelenim šumama te na livadama od nizinskih do gorskih područja, pokraj rijeka, u bukovim šumama, na livadama, uz potoke i vrbike. Ne bira stanište vrlo je skromna u izboru tla na kojemu raste, pa je stoga višeznačno korisna biljka koju treba njegovati i očuvati u svojem prirodnom okolišu.....
Sve češće visibaba se može naći i u našim vrtovima, jer ju ljudi doživljavaju kao nježnu krhku cvjetnicu, koja mami svojim blagim i ugodnim miomirisom.
VISIBABA ima ljekovita svojstva ali je i otrovna. Sadrži tvar galatemin ili nivalin koji se u nekim zemljama upotrebljava za liječenje dječje paralize.
VISIBABA se razmnožava diobom lukovica ali i sjemenom, iako rjeđe. Porodica visibabe su sunovrati (narcisi), a njezina populacija čini oko 20 vrsta, koje su vrlo slične, nikada identične.
Ona je trajnica, jednom kada se nađe na jednom terenu (arealu), tu ostaje zauvijek, a budući da se prirodnim putem dijeli iz lukovica uvijek nanovo na istom mjestu, često se u prirodi nađe i pravi "tepih" od bijelih cvjetova, tvoreći tako pravi mali arboretum u prirodi.......
Miris visibabe je slab, blag kao dašak same prirode, a u Hrvatskoj je od 2006.god. zaštićena cvjetna vrsta. Nije jako ugrožena, osim kada se kao jedna od proljetnica sa atraktivnim cvjetovima, ne bere nekontrolirano i puno na jednome mjestu. Pravi ljubitelji prirode neće nikada ugrožavati ovu našu autohtonu vrstu rane proljetne cvjetnice, ali nažalost ima i takvih spodoba koje visibabu sve više ugrožavaju, jer ju masovno beru u vrijeme cvatnje, pa čak iskopavaju čitavu biljku, čime čine nepopravljivu štetu u prirodi, a s time nastaju i trajne promjene na njezinim staništima. Rasprostranjena je od Pireneja do Kavkaza i Male Azije.
